Jednom sam vidjela Čovjeka ispunjenog ljubavlju. Takog hrabrog i milostivog. Govorio je kao nitko drugi, riječima ispunjenim olujom.
    Jednom sam vidjela Čovjekov dom. Tako prostran i tako ispunjen. Odisao je čistinom kristalnih melodija pomiješanih sa zasljepljujućom svjetlošću. Vode su se slijevale s neba na tlo. I ispirale su što bi ljudi odbacili.
    Jednom me Čovjek pozvao u svoj dom, ali je rekao da ne mogu ostati.
Gledao me velikim plemenitim očima. Mogla sam vidjeti svoj odraz u njima, ali se gotovo nisam prepoznala. Rane su bile iscijeljene. Nije više bilo krvi, čak ni ožiljaka. Ponovno sam nalazila nadu u svojim očima. A na usnama mi se nazirao osmijeh. Okrenula sam se u stranu i pogledala u ogledalo, no prizor je bio potpuno drugačiji od onog kojeg sam malo prije vidjela. Nestalo je onog „anđeoskog“ lica, nestalo je nade, kao da je nikad nije ni bilo. Kosa mi je bila zamršena i uprljana krvlju. Upitno sam Ga pogledala. Odvratio mi je osmijehom.
- „Shvaćaš li zašto ne možeš ostati? Znaš li zašto ti ne dopuštam?“
- „Ne želite me ovdje ovakvu.“ – ponizno sam odgovorila.
Približio mi se i pomilovao me po obrazu. Ponovno sam mogla vidjeti anđela u Njegovim očima.
- „Imaš još puno za učiti.“ – rekao je. Htjela sam progovoriti, ali me prekinuo. – „Zbunjena si slikom koju nalaziš u mojim očima i onom koju vidiš u ogledalu. Što misliš, koja je stvarna?“
Gledala sam ga u tišini.
- „Misliš li da je krv na tvojim rukama i haljini stvarna samo zato što je opipljiva? Zato što je možeš vidjeti u ogledalu?“ – pokazao je prema zidu na kojem je maloprije bilo zrcalo, no sad sam tamo nalazila samo prozor. Učinilo mi se da sam vidjela Zemlju kroz njega.
- „Još mnogo ima  za doći.“ – rekao je.
- „Kada... Kada ću se moći vratiti?“
- „Slušaj moje Riječi. Vratit ćeš se kad postaneš anđeo.“
- „Ali kako...?“
Zagrlio me i otišao. Osjećala sam toplinu kojom je zračio. Nije otišla za Njim, već je ostala uz mene.
    Tražila sam izlaz iz Njegove kuće. Hodnik kojim sam hodala bio je popločen zrcalima sa svih strana. U svakome od njih vidjela sam samo prosjaka bosih nogu i uprljane, razderane haljine. Niti traga anđelu kojim sam trebala postati. A toliko sam htjela ostati s Njim.

    Voda me gutala u svoje dubine. Nisam mogla otvoriti oči, ali sam osjećala kako postaje sve tamnije. Više ni mjesečina nije dopirala do mene. Težina vode me pritiskala i onemogućavala mi disanje. Ruku sam držala čvrsto stisnutu na rani na prsima. Nisam htjela pustiti krv, no ipak sam osjećala kako teče, osjećala sam kako ja postajem hladnija, a voda oko mene sve dublja, sve teža.... Gušila sam se. Sjećam se samo nemoći i straha dok sam sve više tonula. Tama dublja od noći. Tama koja je ubadala kao tisuće bodeža. Tama koja vodi sve do kraja. Sve do svjetla.

    Osjećala sam toplinu svuda oko sebe kad sam se probudila. Toplina... Toliko sam čeznula za njome. Htjela sam progledati, ali sam se bojala da me i dalje okružuje tama. Htjela sam Njega, htjela sam mu reći da sam shvatila, da sam sada anđeo... No nisam trebala govoriti. Znao je.
    Uhvatio me za ruku i rekao da smijem otvoriti oči. Vjerovala sam Mu.
- „Ja... Ja sad jesam... Ogledalo. Ogledalo i prozor, kroz njega sam zbilja vidjela Zemlju. Htio si da shvatim da se u ogledalu vidim zemaljskim očima. To si htio da naučim. Da gledam poput Tebe.“
- „Anđeo si. Ali uvijek si i bila. No nisam te mogao pustiti kod sebe dok to sama ne shvatiš.“
-  „Znači li to da sad mogu ostati?“ – ushićeno sam priupitala.
Stavio mi je toplu ruku na čelo.
- „ Poslušaj ove riječi. Moj nježan glas govori ti samo istinu. Prikazat ću ti sebe, vidjet ću kroz tebe. Ja sam sve što trebaš, zato ostani sa mnom, živi u milosti. Sve što jesam upotpunit ću u tebi i svakom čovjeku. Nikad te neću napustiti. Moja ruka počiva nad tobom.“